Jednog dana kada je išao u prvi razred preplakao je čitav put od škole do kuće kad je to čuo. Trudila sam se da se ne iznerviram previše i podsjećala samu sebe da djeca nisu okrutna namjerno. Samo ne znaju bolje.
Pitati nekoga ko je usvojen o njegovim „pravim“ roditeljima ili reći da roditelji koji imaju nisu „pravi“ možda jeste jednostavan način za objasniti usvajanje, ali nikako nije i tačan. Usvojeni roditelji jesu pravi roditelji te djece, kako god da to posmatrate. Mi ih ljubimo da im bude bolje kada se povrijede, navijamo za njih na utakmicama, ugovaramo posjete doktoru, mijenjamo im pelene, čistimo povraćku i obasipamo ih sa više zagrljaja i poljubaca nego što oni žele. To su sve one stvari koje rade „pravi“ roditelji, a ta djeca su 100% naša. Moj sin je 100% moj.
U većini situacija, usvojena djeca takve komentare čuju od druge djece. Moj sin ih je čuo od komšija, djece u školi, pa čak i svojih rođaka. A kako djeca obično ponavljaju ono što čuju ili im se kaže, svaki roditelj treba da nauči svoje mališane da samo zato što neko dijete nije došlo iz stomaka svoje majke to ne znači da je išta manje njeno dijete. Različiti su načini na koje se formiraju porodice, a nijedan ne vrijedi ništa više od nekog drugog.
Mnoga usvojena djeca su već nesigurna u svoj status u svom domu. Neka, poput mog sina, su usvojena iz sistema hraniteljskih porodica pa su dodatno osjetljiva na porodičnu dinamiku. Moj sin je uvijek mislio da ću ga ostaviti ili vratiti, pa mu je naročito teško palo kad je čuo da ja nisam njegova „prava“ mama. Sada kada ima 14 godina može to otpisati kao manju neugodnost, ali i dalje se nadam da to nikad više neće morati čuti.
Usvajanje naprosto znači da dijete ima više od jednog seta roditelja i da su SVI ti roditelji pravi. Ja nisam rodila svog sina, ali ja jesam njegova majka. Ja jesam prava.
(Lolamagazin.com/Kidsinfo.ba)
Pročitajte još:
